I put od zute cigle prostro se pred nas

Ponekad poverujem cak u sest nemogucih stvari pre dorucka :)

24.11.2011.

Šta ne treba obući?

Volim da gledam tv dok radim nezahtevne kućne poslove. Dok se završe dve emisije vidiš da si ispeglala metar visoku gomilu veša, a da nisi ni primetila. Lakše je nego čitati i raditi, mada je i to moguće. Probala ja i uspela da jednom rukom držim knjigu, a drugom mešam ajvar.

U terminu u kom obično spremam večeru, malo šta je zanimljivo na tv tako da sam pokušala da pratim „What not to wear“ na TLC. Kao možda i naučim nešto. Odustala sam posle par epizoda, prilično uznemirena viđenim.

Sam koncept emisije po kom te prijatelji i rođaci prijave jer im tuga da te gledaju tako loše obučenu mi je prilično problematičan. Da ne pominjem da posebno vole da zaskoče žrtvu na nekom što prometnijem mestu, da bar još 1000 ljudi uživo vidi da je neko toliko očajan zbog tvog neukusa da je morao da pozove stručnjake u pomoć.

Onda ide deo u kom rođaci i prijatelji istresu sav prljav veš srećnog dobitnika. Eto ona je tako sjajna, ali se oblači kao „white trash“, privlači samo gubitnike, željne seksa za jednu noć, koji joj se ujutru i ne jave, želimo da njena spoljašnjost odgovara njenoj divnoj unutrašnjosti... Najstrašnije vređanje uvijeno u oblandu zabrinutosi za dobrobit prijatelja. Žrtva se obično smeje u pokušaju da prevaziđe neprijatnost ili pokušava da obrazloži svoj životni stav u kom odeća ne zauzima visoko mesto, ali biva ućutkana sa par sarkastičnih komentara kojima se njeni kvazi prijatelji od srca smeju.

Sledeće je bacanje svega što srećni dobitnik poseduje u svom ormaru. Ne pomažu priče kako tu haljinu čuva, zato što ju je nosila na prvom sastanku sa mužem koji je umro u 28. godini baš pred njihovu drugu godišnjicu braka. Ha-ha-ha kakva gubitnica, sećaj se muža ovako, ne treba ti haljina za to, bacaj!

Pitanje koje sve vreme treperi u mojoj glavi je ZAŠTO? ZAŠTO za ime Boga bilo ko pristane da ga neko vređa i zlostavlja  pred milion ljudi? Da li je moguće da ljudsko dostojanstvo vredi manje od 5000 dolara u krpicama? Da se kojim nesrećnim slučajem ja nađem u pomenutoj emisiji mislim da bi zvučna podloga bila ko u vreme špica tokom radova na Gazeli: bip-biiiiip-bip da ja vama malo biiiiip-biii,  biiiip-biiip. Ali da bilo od njih razume bilo šta, ovakve emisije ne bi ni postojale.

Momenat u kome sam zauvek odustala od gledanja je kada je „pacijent“ bila devojka koja donira svoju kosu da se od nje prave perike za decu obolelu od raka. Objasnila je kako živi skromno i nema uslova da donira novac i to je njen način da pomogne svetu. Sačeka da kosa poraste do pola ledja, a onda ode i odseče je do ušiju, pa opet ispočetka. Mislila sam da je to trenutak u kom će voditelji zaćutati, shvati svu površnost toga što propovedaju, ali ne... Objasnili su joj da mora da nađe drugi način da pomogne svetu, jer je ipak važnije imati dobru frizuru...

 

A da ipak bude onaj smak sveta? Nekako mi se čini da smo baš zreli...

I put od zute cigle prostro se pred nas
<< 11/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


Nedzma
Postoje ljudi koji
privlace svojim postojanjem...
Ne,
nije bila jedna od njih.
Ona je privlacila duhom,
pozitivnim mislima,
mirisom srece koji je
ostajao za njom kroz ulicu,
i najljepsim obrisom
princeza iz bajki,
kada bi se primakla
kakvoj uglacanoj povrsini.
Jer,
ko zna zasto,
svaka njena dobro izvagana recenica,
tezila je tacno 21 gram.
Mozda sasvim slucajno,
iako sumnjam.

I dok gledam u obrise njenog zivota,
zaledjene sekunde jedne
jos uvijek ne dovrsene price,
osjecam ponos koji granici sa ljubomorom...

Da,
jos uvijek ima normalnih i dragih ljudi,
makar morali ici u Beograd da ih nadjemo...
Nije da ih kod nas nema, ali eto,
ovi tamo, zovu svojom dobrotom...

I onda sam se uhvatila u lazi.
Nisam ja,
zaboga,
ljubomorna na nju jer posjeduje ono
sto niko od nas glasno ne izgovara,
ali svi najsnaznije tajno iscekujemo i molimo...
Nisam ljubomorna na tri andjela u njenom zivotu...
Ljubomorna sam na nju u njihovim... "

http://folapoezija.blogger.ba/

Da to je on
ušla je na moj blog,
bojala se ostaviti trag,
a kada je skupila hrabrosti za to
ušla je u moj život
i još je tu

donese ponekad,
nekoliko riječi
toplih,
nježnih

poneki savjet,
mudar,
nadahnjujuci

poneki pozdrav,
od srca,
onako, prijateljski

uvijek nešto vrijedno

da peggy sue,
to si ti,
i hvala ti

što si queen of bosnia,
što si moj vujaklija

što me nasmiješ,
što me baciš u razmišljanje

što mi otvoris oči,
što mi pokažeš put ponekad

i znam,
nisam ja sad neki pjesnik,
ali ono što napišem
posvetim tako,
kao da je nešto vrijedno

jer nije bitna vrijednost
onogo što se daje,
nego kome se daje

zato su ove riječi
smaragdi na tiari
mozda su kič,
ali sa stilom
onako,
kako ti to voliš

http://datosamja.blogger.ba/


Mori
Spoznaja moja o toj ljepoti nije srastanje očinjeg vida
Sa njenim stasom i koracima negdje u krugu Kalemegdana.
Samo je titraj duha u Riječi mjerilo bio protiv privida,
Samo su Riječi bivale o njoj svo svjedočanstvo svakoga dana...

I znam kako sam pio te pitke Riječi njene u mrkloj noći,
Sam u sobici pored ekrana, sa mnogo snažne čežnje u sebi,
S nadanjem da ću jednoga dana Banovim Brdom sav čio proći
Ne bi li sreo Pegi gdje žuri da na posao kasnila ne bi...

I da pokušam da je prepoznam u silnom ritmu tog velegrada,
Da je osmotrim svu izdaleka i trepet toga hoda osjetim:
Da u ponosnom joj koračanju, sasvim nepoznat i iznenada
Opet pročitam iste Riječi i opet u svoj sobičak sletim...

Da Pegi ne zna da sam hodio parkom kod ''Moskve'', sav anoniman,
Saznao ono što mi se htjelo: Ona i Riječ iste Ljepote...
I sav upitan stigao kući – s razlogom možda neinventivan:
Tremama načet, sam sobom sapet, jer mi se susret uživo ote...

I zato ovo sad zapisujem, sjedeći ispred istog ekrana,
Čekam Pegi sa onom Riječju koja sva grmi dok ja sav ćutim.
Možda će nekad biti i dana kada će moja prastara mana
Da me napusti, pa da Ljepotu vrelo osjetim – ne samo slutim...



Pesma za...

Prolazi noć tamna, a zora daleko,
Elegiju čitam staroga poete...
Setim se odjednom da je tužan neko,
Maknem knjigu dragu, sa teretom sete

Adresiram pismo i šaljem do grada
Zaspalog na reci, daleko od mene...
Ah, Bože moj dragi, kako li je sada
Svetlo mojih dana, moj oganj za vene?

Ne daj da joj usud na put ružno pada,
Eno je, sam vidi koliko je lepa.
Žudim da je čuvaš, čuvao bih i ja.

Ali ne da vreme u kome sve strada
Na meni, u meni - život mi se cepa
U mozaik ružan, bez ičeg što sija...

MORI
Šamac,
6. novembra 20006(00.26)



Zlaja
Jednom ću te sresti znam.
Tiha ljetna kiša tad' će da lije...
Doći ću neočekivano, sasvim sam
i žaliću što te nisam sreo prije.

Pričat' ćemo dugo, gledati Beograd
prisjećat' se svako uspomena svojih.
Eh da sam te znao dok bio sam mlad.
Ne bih se odvajao od očiju tvojih.

Jednostavno moram usne da ti poljubim
pa makar jednom, možda zadnji put.
Mene je život naučio da gubim
al' zbog tebe na njega biću vječno ljut.

http://zlajapjesme.blogger.ba/



JEDINO ČEGA SE NA SVIJETU BOJIM
DA ĆE SVE OVO JEDNOM STAT'
BIĆU TI DALEK I STRAN
NI BOJU MOJE KOSE NEĆEŠ ZNAT'.

JEDINO ČEGA SE NA SVIJETU BOJIM
DA SAM BIO SAMO JEDAN OD STO
KOJI SU POŠLI, A NISU DOŠLI
DO SRCA TVOG.


Jedna rodjendanska

Nepresušna rijeko dobrote
maleni smo brodovi sto po tvojoj duši plove.
Ti nas nosiš
ti nas usmjeravaš
daleko od otoka pustih.
Skriješ nas od oblaka gustih
koji pokatkad lebde nad nama.

Ne opisah ja tvoju ljepotu pjesmama
(ne umijem ja to tako dobro)
ali pokušavam...
Grliš nas riječima
i pružaš nam ruke
tamo negdje, negdje tamo
preko rijeke - preko Drine
gdje tvoj osmijeh kao zlatno sunce sine.

I gdje taj tvoj osmijeh traži samo osmijeh
i gdje tvoja ruka traži samo ruku
a tvoja lijepa riječ traži samo lijepu riječ.

Da budeš još dugo s nama
ma da vječno budeš tu
srećan ti rođendan želim
draga naša Peggy Sue

Zlaja



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
57836

Powered by Blogger.ba