U daljini cuju se kao gromovi…

Od ranog proleća do kasne jeseni naš, inače prilično miran kraj grada, postaje poligon na kome cvile gume, urlaju motori I neka nova generacija klinaca pokušava da dokaže svoju muškost u pubertetskoj disciplini: ugrozi sebe I svet oko sebe najviše što možeš.
Klinci će uvek biti klinci (doduše I mnogi odrasli ce uvek biti klinci, ali o tome drugi put), uvereni u sopstvenu besmrtnost . Jasno je to meni.  Misliće da se jede sve što leti, ali zato su valjda tu roditelji da uključe mozak I  bar pokušaju da urade koliko mogu da ne nadžive svoju decu. I da ne pričamo ovde o roditeljskoj ljubavi , svedimo to na puku biološku dužnost, animalni instikt da zaštitiš svoje mladunče. Svi volimo svoju decu I želimo im najbolje. To je logično jel?  E pa nije!
Sticajem okolnosti znam ljude koji rade u auto-školi I da nisam sopstvenim ušima čula zaista u to ne bih verovala,  da ogroman broj roditelja postavi pitanje : Bi li se nekako ta obuka mogla ubrzati, a najbolje bi bilo da se dozvola kupi, a da junak I ne pridje auto školi. Kada šokiran pokreneš pitanje da li je njima jasno da saobraćajni propisi postoje da bi spasili glavu svim učesnicima u saobraćaju, a ne da bi njihovom mezimcu pričinjavali tu neprijatnost da sedne I da mora da uči. Odgovor je: ma zna on sve! Što nas dovodi do paradoksa, kompleksnijeg od Zenonovog, ako zaista zna sve za što mu je onda problem da izadje na test I pokaže to svoje znanje? Ti isti roditelji će te belo gledati ako ih pitaš da li im je omiljena porodična zabava ruski rulet I da li bebama daju mesarske noževe umesto zvečki.  U svom blaženom neznanju I tuposti misliće kako nisi normalan kad možeš tako nešto I da pitaš, nesvesni da njihovo dete baš to radi svaki put, kada bez ikakve opreme I ikakvog poznavanja propisa sedne na motor.
Važno je pokazati bogatstvo I mogućnost porodice da se plati što jači I skuplji motor po cenu da porodicnu imperiju nema ko da nasledi. Što je najgore, ako neko dobronameran I pomene tim roditeljima da je video njihovog djilkoša kako pretiče preko pune linije ili pokušava da podigne motor na zadnji točak, otpisaće to kao najobičniju zluradost a da  I ne  razmisle…
Zbog statistike koja kaže da u Beogradu u saobraćajnim nesrećama strada skoro isti broj vozača motora I automobila, a ima 80 puta više registrovanih automobila , zbog Dače Ikodinovića, zbog 30 poginulih godišnje, i deset puta više povredjenih,  citiraću Duska Radovića “ Prava vozačka disciplina nije ko će BRŽE nego ko će DUŽE voziti!”

15 komentara

  1. tako obicna tema, svakodnevni problem ovdasnjeg covjeka, a tako se malo o tome misli i prica..
    evo reci cu ti da su u Zenici ukinuli “shtelu” na polaganjima vozackih ispita, doduse i sam sam je platio prije 3 godine, ali sma odradio sve casove i polagao ispit i tvrdim da sam zadovoljio jer vozim unazad 6 godina, pomalo jbga ne zamjeri, ali sma nakraju opet moroa platiti jer je takva politika autoskole…

    sve u svemu, odlicna tema i odlicno obradjeno, skidam kapu 🙂

  2. Radovic zna sta je zivot… Ti klinci vjerovatno nikad nece saznati i sto je najzalosnije mozda oni i hoce ali neko ko im se nadje na putu sasvim slucajno nece…

    Ja imam problem sa motoristima ali to je vec neka druga prica koja nije za ovaj komentar… Ljubim te draga…

  3. Bas kad sam bila kod bake i djeda, neki dan, pred njihovom kapijom se neki “balonja” (kako moj ujak tepa mladicima) zabio u automobil koji je dolazio iz suprotnog smjera. Nekim cudom je jos uvijek ziv. Htio je da pretekne vozilo ispred sebe, i vozac tog vozila je na kraju ispao kriv za nesrecu… I onda ne mogu a da se ne zapitam koja je zapravo funkcija propisa?

    I da, sto se tice proslog posta… Dno dna. Jesi li sada odlucila da odustanes? :))

  4. Žao mi je zbog Dače i zbog svih koji na taj način nastradaju ali zar je potrebno do toga da dođe da shvate besmisao takvog ponašanja. Ili još gore, mnogi ne dobiju drugu šansu. Ili gore od goreg – neki uopšte ne shvate poruku i nastave po starom. Nažalost, poznavala sam mnogo mladih osoba, mojih vršnjaka, koji su izgubili život svojom ili tuđom nadmenošću. I jeza me hvata kad gledam sve te nadgrobne ploče i kad shvatim da, kad bih htjela, u jednoj posjeti obići počivališta svih onih koje sam poznavala makar i površno – bilo bi ih i previše.

Komentariši