Blog treba pisati samo kad si potpuno, ali potpuno, totalno i kompletno sam. Iskljuciti telefon, zakljucati se i ograditi, na pola sata prestati da postojis za ostatak planete. U suprotnom desice ti se da sledis Arijadninu nit u duboke i mracne kutke lavirinta i taman kad pomislis da je izlaz iza sledece krivine… Jedno pitanje ili poziv, sum vode u kupatilu ili pesma koja te nervira navesce te da na trenutak skrenes pogled. I gotovo! Klupko u tvojim rukama je nepovratno zamrseno… Na kraju svake niti cvor ludji od Gordijevog, ne znas vise ni od kud si poš'o ni dokle si doš'o. Jos manje znas sta si hteo da kazes. I mozes samo da opustenih ramena posmatras kako ono sto ti se malopre cinilo kao sjajna misao u raznobojnoj izmaglici nestaje ispred tvojih ociju…
Upravo mi se to dogodilo… Lockice, nista od obecanog posta… Šmrc…
5 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
hahahaa i ja moram pisati u tisini tacno, al meni je to ocito lakse sprovesti u praksu 😀
al hocu onaj post koji si mi obecala…bas me zanima tvoje vidjenje svega tog kao udate zene 😀
slucajno dodjoh i imam sta da vidim 🙂 jel ovo “zaoprave” 😀
znaci tri posta za ovako malo vrijeme mislim da je vrijeme da ga i ja napisem 😉
Obično blog “smišljam” u krevetu u sitne sate. Probudim se u pola noći i nešto mi padne na pamet kao super ideja za post. Međutim, probudim se ujutro i ako se sjetim ideje ne mogu se sjetiti zašto je bila super ideja.
ne mogu ni muziku slusat dok post citam. cak i ako komentare hocu da upratim iskljucim je 😀
zaista je tisina najljepsa muzika 🙂