Šta ne treba obući?

Volim da gledam tv dok radim nezahtevne kućne poslove. Dok se završe dve emisije vidiš da si ispeglala metar visoku gomilu veša, a da nisi ni primetila. Lakše je nego čitati i raditi, mada je i to moguće. Probala ja i uspela da jednom rukom držim knjigu, a drugom mešam ajvar.

U terminu u kom obično spremam večeru, malo šta je zanimljivo na tv tako da sam pokušala da pratim „What not to wear“ na TLC. Kao možda i naučim nešto. Odustala sam posle par epizoda, prilično uznemirena viđenim.

Sam koncept emisije po kom te prijatelji i rođaci prijave jer im tuga da te gledaju tako loše obučenu mi je prilično problematičan. Da ne pominjem da posebno vole da zaskoče žrtvu na nekom što prometnijem mestu, da bar još 1000 ljudi uživo vidi da je neko toliko očajan zbog tvog neukusa da je morao da pozove stručnjake u pomoć.

Onda ide deo u kom rođaci i prijatelji istresu sav prljav veš srećnog dobitnika. Eto ona je tako sjajna, ali se oblači kao „white trash“, privlači samo gubitnike, željne seksa za jednu noć, koji joj se ujutru i ne jave, želimo da njena spoljašnjost odgovara njenoj divnoj unutrašnjosti… Najstrašnije vređanje uvijeno u oblandu zabrinutosi za dobrobit prijatelja. Žrtva se obično smeje u pokušaju da prevaziđe neprijatnost ili pokušava da obrazloži svoj životni stav u kom odeća ne zauzima visoko mesto, ali biva ućutkana sa par sarkastičnih komentara kojima se njeni kvazi prijatelji od srca smeju.

Sledeće je bacanje svega što srećni dobitnik poseduje u svom ormaru. Ne pomažu priče kako tu haljinu čuva, zato što ju je nosila na prvom sastanku sa mužem koji je umro u 28. godini baš pred njihovu drugu godišnjicu braka. Ha-ha-ha kakva gubitnica, sećaj se muža ovako, ne treba ti haljina za to, bacaj!

Pitanje koje sve vreme treperi u mojoj glavi je ZAŠTO? ZAŠTO za ime Boga bilo ko pristane da ga neko vređa i zlostavlja  pred milion ljudi? Da li je moguće da ljudsko dostojanstvo vredi manje od 5000 dolara u krpicama? Da se kojim nesrećnim slučajem ja nađem u pomenutoj emisiji mislim da bi zvučna podloga bila ko u vreme špica tokom radova na Gazeli: bip-biiiiip-bip da ja vama malo biiiiip-biii,  biiiip-biiip. Ali da bilo od njih razume bilo šta, ovakve emisije ne bi ni postojale.

Momenat u kome sam zauvek odustala od gledanja je kada je „pacijent“ bila devojka koja donira svoju kosu da se od nje prave perike za decu obolelu od raka. Objasnila je kako živi skromno i nema uslova da donira novac i to je njen način da pomogne svetu. Sačeka da kosa poraste do pola ledja, a onda ode i odseče je do ušiju, pa opet ispočetka. Mislila sam da je to trenutak u kom će voditelji zaćutati, shvati svu površnost toga što propovedaju, ali ne… Objasnili su joj da mora da nađe drugi način da pomogne svetu, jer je ipak važnije imati dobru frizuru…

 

A da ipak bude onaj smak sveta? Nekako mi se čini da smo baš zreli…

4 komentara

  1. Hjoj, ovo k'o da sam ja pisala, samo mnogo detaljnije i ljepše 😀
    Sjećam se neke starije tete koja je ridaaaala jer su joj promijenili frizuru, na kraju se vratila svojoj doli-parton-avaj-tako-neprimjerenoj-kosi i to mi je bio najsvjetliji momenat emisije :))

  2. Ono što mene najviše iznenadjuje i šokira u svemu tome je da se kao propoveda apsolutna sloboda, ljudska prava, stop predrasudama i te priče, a s druge strane ti propisuju kako moraš izgledati!?! WTF? Možeš biti gay/bi/trans sa podvrstama, ali ne možeš imati kovrdže kad je u modi peglana kosa i tačka? A možda su predrasude toliko ukorenjene u ljudskoj psihi da sad kad zakonima pokušavaju da izbace predrasude o polu/rasi/seksualnosti/nacionalnosti iz nas, mi tražimo nove?

Komentariši